Iza Noine arke je 33,5 godina rada, no i dalje smo cvilidrete; ponekad plačemo zbog sreće, često plačemo zbog osjećaja nemoći i tuge, a često nas muči i famozna „knedla“ u grlu…
Čine nas sretnima sva naša udomljenja. U 2016. udomili smo 160 peseka i 35 maca. Naravno, sva nam udomljenja puno znače, no neka su ipak posebnija; udomljenje Žućka (12 g.), Lea (10 g.), Buce koji nam je stigao s takvim ozljedama da se danima nije znalo hoće li uopće preživjeti, Žaje (10 g.), udomljenja niza naših ranjenika koji su prolazili kroz dug i bolan put oporavka. Udomili smo i neke cijele male obitelji; mamice koje su nam stigle s bebicama, ili pak same bebice koje je netko napustio.
Plačemo zbog onih životinja kojima nismo mogli pomoći. Kako imamo „Program ranjenih“ to je kod nas češće no inače. U svibnju smo se oprostili od Patricka, bolesnog peseka s tumorom kojega je neki montrum teško bolesnog izbacio iz kuće. Kada smo se ponadali da je najgore prošlo i da će se Patrick oporaviti, Patrickov život se ugasio.
U lipnju nas je napustio predragi djedica Zorro. Stigao nam je kao ranjenik 2012., oporavio se i 4 je godine bezuspješno čekao na dom… I njegov je život skončao u Noinoj arci, a zaslužio je toliko ljepše i toliko bolje. Na jesen su ovaj svijet napustili Gari i Saki. Ni oni nisu imali pravi dom, no barem su imali privremeni smještaj. I jedan i drugi zaslužili su imati sretan život, no sudbina im nije bila naklonjena.
Tulili smo zbog Tine i Žana, para peseka koji su godinama dijeli boks, prijateljstvo, bili jako, jako vezani jedan za drugoga. U listopadu je umrla Tina. Užasno smo se bojali kako će taj gubitak preživjeti Žan. No njih dvoje očito je sklopilo neki tajni dogovor, Žan je umro već krajem studenoga i pridružio se njegovoj Tini.
U to malo vremena bez Tine, Žan je dobio dom. Udomila ga je jedna malena obitelj, no obitelj koja je pokazala toliko veliku ljubav i toliko duše… Ubrzo po udomljenju Žan je počeo kašljucati, dijagnoza je bila prestrašna – karcinom pluća. No ovi predivni ljudi nisu se pokolebali, taj isti dan kada se doznala ovako grozna dijagnoza potpisati su ugovor o udomljenju jer je, kako su rekli, Žan zaslužio otići na onaj svijet iz svog doma, a ne iz boksa Noine arke.
Imali smo i strašno teško i tužno iskustvo s Pelleom. Stigao nam je kao ranjenik, a nakon što se oporavio pokazao je što mu je nanio „čovjek“ očito ga trenirajući za napad i ubijanje. Nakon napada na psića Omara danima je trajala borba za Omarov život. U posljednji smo čas od napada spasili Žućka, Appu, pri čemu je dvoje volontera zadobilo lakše ozljede. Uključila se veterinarska inspekcija, pokušali smo sve da ga smjestimo kod nekoga s puno iskustva. Vrijeme je curilo, a oni kojima smo se obratili za pomoć nisu mogli/željeli/usudili se pomoći. Pelle je, zbog sigurnosti ostalih ranjenika i volontera u Noinoj arci kao i životinja koje u velikom broju dolaze na Veterinarski fakultet morao biti uspavan. Pelle, često te se sjetimo, ne zamjeramo tebi niti najmanje, zamjeramo ljudskom izrodu koji je u stanju pasjem vjernom prijatelju ostaviti takve ožiljke na duši. Ovakva odluka je prestrašna, ne ponovilo se!!!
Plakali smo kada nas je napustila malena Vala, teško povrijeđena, no s toliko želje za životom. Stigla nam je s nepokretnim stražnjim dijelom tijela, prošla nekoliko operacija, počela hodati… i taman kada je sve izgledalo super jednostavno se ugasio njezin mladi život.
Cijele 2016. stacionar nam je bio prepun, stizali su nam teško pretučeni psići, peseki kojima su se operativnim putem uklanjali lanci urasli u vrat, psići stradali u prometnim nesrećama…. Mali Tito je stradao pod kotačima automobila jer mu je netko čvrsto zavezao crnu vreću na glavu, mali Peky je nađen s krvavim batrljkom od nožice i papirom zalijepljenim selotejpom oko vrata s natpisom „Udomi me“.
Ubija nas u pojam vraćanje naših životinja. Većina njih udomljeni su kao bebe. Vraćaju nam se nakon niza godina; nekima su umrli vlasnici i nasljednici nisu željeli brinuti o njima, nekima obitelji odlaze u Irsku, Njemačku… Znamo da je teško otići u drugu zemlju i započeti novi život, no neki nekako olako napuštaju svoje članove obitelji. Kućni ljubimci su članovi obitelji, barem bi trebali biti.
Što nas baca u očaj? Naša „financijska“ konstrukcija odnosno dugovi. Prate nas već godinama. I kada su potrošena sva sredstva iz natječaja dodijeljena za ranjene, mi i dalje primamo nove ranjenike. Niz zahvata i liječenja ne pokrivaju nikakvi natječaji. Uvijek smo nekako na rubu ponora. Kada dođemo na sam rub, jedino što nam preostaje je zamoliti vas za pomoć. I vi ste ti koji nas dižete iz pepela. Odaziv na naš apel kada nam je ponestalo hrane iznenadio nas je jer smo dobili toliko hrane i financijskih uplata za kupnju hrane da smo bili presretni. No i inače su u doniranje Noine arke uključeni mnogi: pojedinci, tvrtke, cijeli razredi, obitelji… Puno vas pomaže sponzorirajući jednu ili više naših peseka i maca. Želimo posebno istaknuti naše dugogodišnje sponzore, jer neki su postali sponzorima još krajem 2013. kada smo uveli ovu mogućnost.
Naravno, ne smijemo izostaviti pomoć onih koji su nam sadili stabla kako bi peseki po ljeti imali hlad. Ne smijemo izostaviti ni one koji su nam kosili travu, nosili dekice, hranu, kalorifere, a sve sa željom da psima i macama u Noinoj arci bude bolje. Moramo spomenuti i drugu po redu održanu PluTrku, revije udomljenih peseka, humanitarnu projekciju filma „Bijeli Bog“, donacije za Noinu arku prikupljene u kinima CineStar…
Ne smijemo zaboraviti pohvaliti naše volontere, oni omogućuju naš opstanak, razveseljuju peseke, šeću ih, vežu se za njih, vesele njihovim udomljenjima, rastužuju zbog tužnih gubitaka.
Svjesni smo da će uvijek oko Noine arke biti dugova, osjećaja da smo satjerani pred zid, apela za pomoć. No znate što je najteže? Gledati naše starčeke, neke od njih već 8-9 godina… i znati da će gotovo sigurno otići na bolji svijet bez da smo im našli dom.
