Elina je proslavila njezin 11. udomidan. Poruka udomitelja koja nam je stigla zaslužuje biti objavljena. Mada je tekst duži, vrijedi ga pročitati. Tako se vole životinje!
„Želim s vama, koji ste udomili na tisuće pasa i koji me možete najbolje razumijeti, podijeliti svoja sjećanja na taj za mene najsretniji trenutak u životu.
Nakon smrti naše Faith (1997.-2010.), moja je obitelj bila bez psa 8 mjeseci. U rujnu 2010. sestra mi je rekla da bi željela ponovno udomiti psa. Složio sam se. Sestra je počela obilaziti azile no nije naišla na onog “posebnog”. Tada je otišla u Noinu Arku i rekla mi da je tamo vidjela jednu prekrasnu dugodlaku retrivericu – Elinu. Sjeo sam za kompjuter i otvorio stranicu https://www.noina-arka.hr/
Četiri dana kasnije stigli smo po Elinu. Skakala je po nama, mahala repom, znala je da smo došli po nju. Uletjela je u auto bez problema. Prepala se tek kad smo krenuli. Tada je shvatila da niti jedna njoj poznata osoba (gospođa Seka ili netko drugi) ne ide s nama. Bila je toliko uplašena da sam se pitao radimo li uopće dobru stvar što je udomljujemo. Prvi dan bio sam non-stop na telefonu s gđom Sekom iz Noine Arke. Pružala mi je bezrezervnu podršku i uvjeravala me da će u vrlo kratkom roku sve sjesti na svoje mjesto, da je to golem korak za psa koji je do tada bio naučen na rešetke kaveza i da treba vremena da se nauči na novonastale okolnosti. Već nakon samo prvog dana i prve noći situacija se sredila. Čvrsto sam odlučio da nikada neću izigrati njeno povjerenje jer je s jedne strane previše propatila, a s druge strane jer to nijedan pas koji pokloni svoje povjerenje ne zaslužuje. Najmanje ona.
Prva dva mjeseca njene šetnje bile su izbezumljene. Tempo šetnje bio je gotovo trčeći. Zbog svega ovoga šetao sam je isključivo na uzici i nisam je se usudio pustiti da u parku, šumi ili bilo gdje drugdje slobodno trči. Tek dva mjeseca od udomljenja, Elina je počela slobodno šetati u prirodi. Mada je jurila okolo kao luda, čim sam je pozvao vratila se do mene. Uložio sam jako puno vremena, volje i ljubavi. Konačan rezultat nadmašio je sva moja nadanja, a mogu reći da sam uspio nadmašiti i samoga sebe. Od maksimalno traumatiziranog psa koji se bojao čak i vožnje u tunelu u kojem bi hiperventilirala – došli smo do toga da možemo šetati bez lajne bilo gdje i bilo kada, mirno i opušteno. Njen fenomenalan karakter općenito je omogućio život u simbiozi sa svim drugim ljudima i životinjama. Nikada se nije zaletjela čak ni na patku ili pticu, iako je riječ o retriveru, a danas živi u stanu s tri mačke. U kratkom vremenu apsolutno su svi “poludjeli” za njom: naši roditelji, naši prijatelji… Budući da je Elina u trenutku udomljenja imala 4 godine, nisam si mogao pripisivati sve zasluge za njen odgoj, već sam to pripisivao njenom gospodskom karakteru. Elina voli kafiće u kojima bi mogla satima mirno sjediti, voli šetnje u prirodi, voli ljetno kino, voli biti svugdje gdje god idem. U životu sam imao niz pasa, ali ovakvog psa još nikada u životu nisam upoznao. Tako sam zaključio da imam najboljeg psa, ne zato što je moj, nego zato što je to nepobitna činjenica. Činjenica koju bih uvijek rekao, ma čija da je Elina bila.
Kako bih uopće opisao ovih 10 godina? Najjednostavnije i najiskrenije, kao da život prije Eline nije postojao. Ona mi čuva leđa, a isto činim i ja njoj. Neizmjerno sam sretan što sam dobio priliku živjeti s tako divnim bićem i jedino što me zabrinjava i katkad ispunjava panikom je spoznaja da ona u ovom trenutku ima 14 godina. Međutim, da pokucam u drvo, u odličnoj je formi, uvijek je za akciju i šalabazanje uokolo. I jako voli plesati. Kad god čuje bilo kakvu muziku, a još više kad vidi da netko pleše, odmah dolazi, gura svoju guzu, maše repom i doslovno pleše! Zna i skočiti prednjim capama čovjeku na trbuh, te tako traži da je se primi za noge i s njom pleše! Obožava je svaki čovjek i općenito svako živo biće koje je ikada bilo u njenoj blizini. U dvije riječi, čudesna je.
2017. godine sestra je iz Dubrovnika dovela Bela, lijepog mješanca. Ljubav između Eline i njega buknula je iste sekunde. Iako različitih karaktera i energija, najviše vole zajedno ići u šetnje. Bel je otprilike 10 godina mlađi od Eline, njen je čuvar, zaštitnik i kavalir. Oni zajedno šeću Zagrebom i okolicom, ljetuju na Hvaru, odlaze na izlete… Možemo reći da je Bel pomlađuje, što je više nego evidentna činjenica jer ga Elina katkad imitira u zajedničkim pothvatima.
Danas Elina živi sa svojim udomljenim mačjim prijateljima: 10-godišnjom Šteficom, 4-godišnjim Fredom i 1-godišnjom Rusty.
Nadam se da smo joj u ovih 10 godina koliko smo zajedno, omogućili lijep život. Nadam se da je sretna i zadovoljna. Svi moji prijatelji i ljudi koji me poznaju sami mi govore da smo Elina i ja zapravo jedna zaokružena cjelina. Sve radimo zajedno, odlazimo na posao, ljetujemo, idemo na skijanje, slavimo nove godine zajedno, najveća mi je podrška u životu, najbolja prijateljica i netko tko se brine za mene. Kad god nemam ideju što bismo u slobodno vrijeme dovoljno je da pogledam Elinu i već vidim njenu želju da sjednemo u auto i vozimo se. Ideja gdje bismo mogli otići uvijek se spontano javi. Jednom prilikom na radiju je svirala Tracy Chapman i njena pjesma “Fast Car”. Elina se uspravila na stražnjem sjedalu i stavila mi glavu na rame, točno u trenutku kad su se iz zvučnika začuli stihovi: “You got a fast car, I got a plan to get us outta here, any place is better…” Točno je znala što to znači! Otad to je njena pjesma na koju uvijek reagira i često joj dok se vozimo puštam neki “Best of” Tracy Chapman“…
Želio bih s njom provesti još 10 godina, koliko god se to nemogućim činilo, ali znam da se nikad više nećemo rastati, odnosno da je svaki naš eventualno budući rastanak samo privremen i to me donekle ispunjava mirom.
Veliko hvala Heleni Fink, predsjednici Noine Arke i gospođi Seki također iz Noine Arke, koje su mi napravile najveće veselje u životu. Nikada vam to neću moći vratiti.