Obično početkom godine objavimo kraći (ili duži) osvrt na prijašnju godinu – to je već tradicija. Nekako nam se čini da je 2017. bila u znaku naših starčića. Zbog njih smo plakali od sreće, ali i plakali od tuge.
Doživjeli smo predivne trenutke kada je udomljena Una (14 godina) koja je cijeli život provela u Noinoj arci. Udomljena je Hea/Rea (11 godina), djedica Rudi (11 godina), bakica Šuša (13 godina), bakica Gala (10 godina), a Gali se ubrzo u obitelj pridružio i Miki (11 godina) o čijem će načetom zdravlju i dalje skrbiti Noina arka. Udomljeni su i neki odrasli peseki koji su strpljivo godinama čekali na dom. Uvijek se kod takvih udomljenja totalno raspekmezimo i poludimo od sreće.
U 2017., i opet zbog starčića, neutješno smo tulili u niz navrata. Umjesto da su dočekali njihove obitelji i ponosno krenuli u bolji život, niz starčića je direktno iz Noine arke otišlo… iza duge. Sada su, nadamo se, na nekoj boljem mjestu. Plakali smo kada je uginuo naš trinaestogodišnji Sonny, dvanaestogodišnji Bodo, dvanaestogodišnji Vomi, starčić-ranjenik Edwin, jedanaestogodišnji Igi, jedanaestogodišnji Jacky, petnaestogodišnja Lenka…
Plakali smo i zbog niza naših teških ranjenika kojima nismo mogli pomoći. Neki su bili bebe, neki odrasli, a neki pasji penzići.
Još jednom se potvrdilo da su petarde učinile svoje. U prosincu smo, po tužnom običaju, zaprimili znatno veći broj ranjenika no što se to dešava u drugim mjesecima u godini. Naravno, aludirajući na naš tekst o petardama, stacionar nije posjetio niti jedan ljubitelj petardi da se uvjeri u „ljepotu“ posljedica bezumnog bacanja petardi.
Da ne ispadne da samo kukamo, plačemo i cmoljimo (mada smo s vremena na vrijeme skloni tome) moramo se pohvaliti. U 2017. udomili smo 155 peseka i 32 mace. Neka žive sretno.
Od onih posebnih udomljenja treba spomenuti i malenog Boruta, invalidića koji je zajedno s njegovim kolicima krenuo je u sretniji život voljenog kućnog ljubimca.Veseli nas i udomljenje psića Kaya koji je stigao kao ranjenik u Noinu arku. Kay je udomljenjem stekao najdražu svoju prijateljicu Selinu koja boluje od cerebralne paralize i koja ga je od prve sekunde prihvatila s toliko ljubavi i nježnosti pa su Kay i Selina nerazdvojni.
Što smo još radili tijekom godine? Trčali smo na PluTrci (neki su trčali, neki šetali, uostalom nije važno pobijediti, važno je biti tamo), ponosno smo paradirali na Reviji udomljenih pasa, obilježili smo Međunarodni dan napuštenih životinja, Svjetski dan zaštite životinja, bili smo na Sajmu kućnih ljubimaca u Westgate-u. Ma svugdje smo bili, a gdje smo mi tu je i naš štand i šarenilo majica i ostalih sitnica čijom prodajom prikupljamo sredstva za naše životinjice.
Naše peseke i mace posjetili su s poklonima učenici nekoliko osnovnih i srednjih škola, samostalne akcije prikupljanja pomoći za Noinu arku organizirali su i studenti. Dobili smo vrijedne donacije niza tvrtki kojima je osim postizanja dobrih poslovnih rezultata stalo činiti dobra djela u lokalnoj zajednici. Pomagalo nam je niz pojedinaca, možda ste i vi koji čitate tekst među njima, noseći nam hranu i ostale potrepštine, uplaćujući donacije, sponzorirajući naše peseke i mace. Sadila su se stabla u našem prihvatilištu, kosilo se, stigle su i neke nove kvalitetne izolirane kućice, bojleri, pipe za vodu, pokretna WC kabina. Kod nas se snimao spot grupe Inciter, imali smo vrijednu pomoć volonterki s Down sindromom.
Moramo posebno „zahvaliti“ onima koji su provalili u ožujku u Noinu arku. Izgleda da nisu ni lopine ono što su nekad bile kada im je bila interesantna udruga koja jedva spaja kraj s krajem.
Da ne zaboravimo, u 2017. konačno je Hrvatska dobila Zakon o zaštiti životinja po mjeri 21.st. Nadajmo se da će se i provoditi jer se povremeno pitamo kako je moguće (pogotovo uzme li se u obzir da je od 2004. čipiranje pasa zakonska obaveza) da po Hrvatskoj luta niz nečipiranih pasa.
I neka 2018. bude bolja svima!